Donji Andrijevci BMV

DOBRODOSLI

Evo ponovno poneznam koji put podizem novu stranicu o nasemu dragom selu kad pogledam koliko se rasirlo ime nasega sela a kad sam ja poceo nije se moglo naci nigdje znaci misija mi je uspijela.

napocetku bih se htio zahvaliti svima koji su me godinama pratili I podrzavali (moja vjerna blog familija) te sve koji su se prikljucili ili ce se s vremenom prilkljuciti te s nama se dalje druziti sto virtualno ,sto uzivo na nekom od nasih sljedecih blogpartya

hvala Tozi,Neni Nikici , Sofri.,Gordani i Mrskom (nadam se da nisam nekoga zaboravio ako jesam nek oprosti) za poslani material

te hvala Svetjeniku Nikici Mihaljevic za najveci dio materijala koje mi je ustupio iz crkvenih knjiga.

Da Andrijevci nisu nešto što bi se moglo nazvati SELOM, a pogotovo ne obicnim slavonskim selom, to je svima jasno. Ritam života gradica nosile su službe koje su godinama davale znacaj nekakvog centra, pa bilo to i u datim mikrogeografskim razmjerima , a to se gibanje osjecalo i sajamskim danima , i svakodnevnim posjetama ljudi iz mjesta koja gravitiraju bilo lijecniku, bilo veteriniranima, bilo u poštu, mjesni ured ( nekad opcina, pa mjesni ured, pa danas opet opcina) u trgovine...brojne gostione.... Jedna od rijetkosti u tako malim naseljima bila je i prodavaonica cipela, koja je godinama egzistirala....pa pogon tvornice...nije to bilo baš tipicno selo. Nikada..(TOZA

Andrijevci u godinama prije nego je prošao asfalt imali su, cini mi se, puno više duha nego sada. Nije sam asfalt tomu krivac, nego tehnologija koja je ucinila da su se prilike ubrzano pocele mijenjati, dolaskom televizije u skoro svaku kucu ljudi su napustili svakodnevna druženja i poceli se povlaciti u svoje domove. Prije masovnije kupnje televizijskih aparata, sjecam se, doživljaj je bio odlazak u kino, plakalo se na film o zbistvu Kennedy-ja , Love Story je izazivao suze ženskog dijela publike, a matineje su uglavnom bili westerni po izboru cika Bože Rosandica, koji je radio u školi i vodio kino, a matineje su popularno bile zvane "kino za dake."

Sjecam se živo bujice koja je silazila s "radnickog vlaka", ucenici su odlazili ravno kuci na rucak, a stariji bi se razišli po gostionicama koje se bile dobro rasporedene : "kod Stanke" na samom uglu Kolodvorske, kod željeznicke stanice, kod Muse ( nekad davno "kod Pupica") pa Velež . ........ šansu za popravak ljudi iz lickog kraja imali su kod Nikice sodara, a kasnije kod Švrake.

Prije džuboksa zabavu za sitne novce pružali su Slavko Cigan s tamburom , i Gara s harmonikom, dok jednom Slavku nisu u tamburu ubacili petardu, pa je ostao bez osnovnog sredstva. Normalno, šteta mu je bila slijedeci dan namirena, ali prizor u kojem je u ruci ostao samo vrat tambure bio je vrhunski, kakav francuski Film Noir i Sakupljaci perja – ovo je bilo životno.

Onima iz šokackog kraja stanica za predah bila je gostiona Drage Lajtnera, i , naravno, Mali dom ( nekad Omladinski, kasnije Vatrogasni)

Nekad davno bile su i dvije trafike – jedna kod Svržnice, i ona na cošku u kojoj je godinama radio Nosic ( brt Vrane) – zatvorena je kad se netko autom zapucao preletjevši kanal ravno u nju - sad se tamo nalazi ljetna bašca birtije koju drži Bukac, moj školski. Kako se birtija sada zove, ne znam – kad ju je držao moj dragi prijatelj Rus zvala se Bijelo dugme i bila je više zatvorena nego otvorena jer Rusa se radno vrijeme nije puno ticalo.

Osamdesetih smo sjedili na spomeniku, na pumpi ispred samoposluge, a pivom smo se ubijali u malom domu kod Ladnog Ive jer je tamo ipak bilo najjeftinije, a njegov pogled davao je pivu dobru "radnu" temperaturu. Jedno vrijeme se u slasticarni kod Bombonjerosa moglo dobiti konjaka tocenog u šalice od kave, ali je to trajalo vrlo kratko, i samo za elitne goste ( Majo, Hajro........) Ispocetka nam nije bilo jasno, al' kad se pocelo pjevati od kave – skužili smo catch..........

Svržnica je uredno smrdjela na mulj, i to je davalo poseban štih u ljetnim vecerima, zajedno sa zborovima monogobrojnih žaba iz same Svržnice,kao i iz baruge u Kozjem sokaku.

Ulicna rasvjeta svih tih godina bila je prava katastrofa, cim Elektroslavonija postavi nove žarulje, veselo društvo iduci iz birtije ih porazbija i Bog te veselio..........

Miro Bicanic- Toza

JEDNA OD MOJIH PJESAMA IZ MOJE NOVE KNJIGE

MOJI ANDRIJEVCI

Zivot me poneo u svjet me odneo

al Andrijevci ostadose u srcu mom

tu sam rodjen tu moj je dom

oko kuce bjele jos uvjek raste cvjece

i kad dodjem kuci pun sam srece

tu su jos uvjek ostali isti putevi i staze

sada tu u jutra rana rosnu livadu

neka druga djeca gaze

cuje se cvrkut ptica

i vriske djece iz ulica

kukurikanje pjetala ilavez pasa

tu prolaze mladi ulicama sto zbog nocnog

pijanstva ostali su bez glasa

i tece sve kao Svrznica nekim tekom svojim

zato se za moje Andrijevce i nebojim

Fürth.20.01.2007 Vjeko Smolcic BMV

donjiandrijevci@aol.com